Stanovanje je fundamentalna egzistencijalna tema arhitekture, zadatak koji se tijekom modernizacije gradova nakon Drugog svjetskog rata istraživao u prvom redu kao tema optimiziranja uloženog i dobivenog. „Projektiranje za velike brojeve“ provođeno je u Hrvatskoj i regiji bivše Jugoslavije u vidu rapidne pa i traumatične urbanizacije uvjetovane ideološkim, utilitarnim, ali i kulturnim motivima. Demografska kretanja i promjene u načinima obitavanja bile su radikalne, a obećanja „prava na stan“ sa svim ostalim „produžecima stanovanja“ tek djelomice ispunjena. Ti su se procesi, provođeni unutar sociopolitičkog konteksta socijalizma, odvijali kao cjelovite inicijative s ambicijom poboljšanja životnih uvjeta građana.